Thursday, November 5, 2009

Zašto "Borba" ne izlazi ili u prevodu kako su nam Đilas, Šaper i Krstić stavili omču oko vrata

Otvoreno pismo Ivana Radovanovića, vlasnika i direktora dnevnog lista "Borba"

Na žalost, u Srbiji je i dalje sve isto – ako hoćeš nešto da radiš, moraš da budeš deo “sistema” i da radiš ono što taj sistem traži od tebe; ako nećeš tako da radiš – nećeš raditi uopšte. Sistem će te ugušiti.

Mi u “Borbi” shvatili smo to veoma dobro.

Još pre nego što smo se pojavili, sistem je počeo sa svojevrsnim mobingom. Državnim i brutalnim. Mesecima pre nego što je prvi broj nove “Borbe” objavljen, ministar Mlađan Dinkić je povikao da su to novine Stanka Subotića, čoveka kojeg su država čiji je Dinkić ministar, i sistem čiji je šraf, proglasili jednim ne samo od najvećih neprijatelja, nego i jednim od najvećih kriminalaca u Srbiji.

Dokaza za tu tvrdnju, naravno, nije bilo, niti su bili potrebni. Niko, na primer, nije pokušao da proveri, u Agenciji za privredne registre, ko je registrovan kao vlasnik “Borbe”. Bilo je dovoljno da nas Dinkić “optuži”, pa da mediji, kobojagi novinarska udruženja, političari...krenu da tu njegovu tezu ponavljaju.

Činjenice prosto, u državnom, sistemskom mobingu, prestaju da budu važne. Prestaju da važe i zakoni, bilo kakva pravila, pa, recimo i ona, koja omogućavaju svakome da bude vlasnik novina, sve dok te novine poštuju norme i uzuse okruženja u kojem su. Nije tačno. U Srbiji, vlasnik novina može da bude samo država, i to protivustavno (Politika i Novosti), mogu da budu Beko i Mišković (Novosti, Pres), može da bude i Dragan Đilas (nedavno se pojavio na Upravnom odboru Presa, sigurno ne kao gradonačelnik), i može da bude svako ko se povinuje sistemu i pristane na pravila koja taj sistem, podzemno, nameće.

Svima ostalima je, jednostavno, zabranjeno. I ako se usude protiv te zabrane, biće ugušeni. To se desilo, i dešava se i “Borbi”. Još kada smo u pilot broju objavili reklame, besplatne, nekih javnih preduzeća, zvali su nas iz jednog od njih i rekli – iz kabineta je zabranjeno da dajemo reklame kod vas. Kabinet je onaj koji pripada predsedniku države Borisu Tadiću, a čovek koji okrece telefone je Nebojša Krstić. Isti će, kada “Borba” ubrzo posle toga počne da izlazi, naređivati funkcionerima DS da ne daju izjave za “Borbu”.

Drugi primer mobinga, sa samog početka – sms poruka koju je glavna urednica “Borbe” dobila od jednog saradnika Srđana Šapera (još je čuva) u kojoj joj vrlo decidno kaže da reklama javnih preduzeća za “Borbu” neće biti.

A to je bio samo početak. Etiketiranje, pretnje, zabrane...

Ni jednu reklamu bilo čega što ima veze sa državom i sistemom nikada nismo dobili. A, na žalost, sve ima veze sa državom i sistemom.

Zato što marketinški monopol u Srbiji drže Dragan Đilas i Srđan Šaper. Oni su najveći trgovci reklamama, prostorom i vremenom za reklame, i na “Borbu” su jednostavno stavili zabranu. I to ne samo na reklame u “Borbi”. Stavili su zabranu i na ono što “Borba” piše. Pa se tako desilo, kada je “Borba” objavila, bez ijedne pogrešne informacije, priču o aferi “lobista”, i Milanu Petroviću, čoveku koji ima kancelariju u Čikagu, a tajnom odlukom vlade od Srbije dobija 80.000 dolara mesečno, desilo se da ni jedan mediji, bukvalno ni jedan, nije smeo reč o tome da objavi.

Urednik “Borbe” koji je dan po objavljivanju trebalo da gostuje u jutarnjem programu B92 i prelistava “Borbu”, veče pre toga je pozvan i gostovanje mu je otkazano.

I svi pri tom znaju šta se desilo. O tome koliko će na kojem mediju da bude reklama odlučuju firme Dragana Đilasa i Srđana Šapera. Njihov uticaj, njihov monopol je apsolutno bezgraničan. I preko njega vrlo lako odlučuju kakav će program, kakav će sadržaj neki medij imati. Ko ne pristaje na to – nema reklame.

Ko pristaje, pristaje na sve. U nekim medijima čak su urednici ljudi koji su, na primer, radili, ili još rade u Šaperovoj firmi.

I to je Srbija danas. I u njoj se pojavila “Borba” sa idejom da se bavi nezavisnim novinarstvom. I za manje od godinu dana izlaženja objavila više zaista velikih vesti nego bilo koji drugi medij u Srbiji. Priče o Miladinu Kovačeviću i Milanu Petroviću su samo deo toga. Postali smo omiljeni izvor informisanja svima koji su želeli da znaju šta se u Srbiji zaista dešava.

I platili cenu za to. Uslovi pod kojima smo mi štampani bili su gori nego i za jedan drugi medij u Srbiji. Primera radi, “Novosti” duguju svojoj štampariji više nego deset puta više nego “Borba” svojoj, ali nesmetano izlaze.

Doduše, glavni urednik “Novosti”, čiji akcionar je, protivustavno, država, je istovremeno i predsednik Upravnog odbora štamparije u kojoj se “Novosti” štampaju. Štamparija je, naravno, u vlasništvu države. I kada država odluči da kao pomaže medijima, isti čovek predvodi Komisiju koja treba da odluči kojem će štampanom mediju ta pomoć otići. Hoćete li da pogađamo – “Borbi” ili “Novostima”?

Iscrpljeni višemesečnim mobingom, na kraju smo morali da prestanemo da izlazimo. Bez reklama, bez ikakve pomoći, sa najgorima štamparskim uslovima, više nismo imali ni za šta.

I tačno je, mesecima nismo podelili plate (uz napomenu da ni ja, kao direktor, nikada nisam podigao svoju platu iz “Borbe”, nisam je sebi čak ni odredio, što znači da sam radio pod istim uslovima kao i svi ostali) , i mesecima smo blokirani.

I onda nas se iznenada setio NUNS. Hoće da pruži pravnu pomoć novinarima i da ispita privatizaciju “Borbe”.

A pri tom, sve što smo danas napisali, u NUNS-u veoma dobro znaju. I za marketinški monopol. I za protivustavno vlasništvo države u medijima. I za mobing kojem je “Borba” bila izložena. Znaju, između ostalog i zato što predsednica NUNS-a žena koja živi sa čovekom koji je vlasnik Strategic marketinga, firme koja najbliže sarađuje i zarađuje sa Đilasom i Šaperom – određuje rejtinge, meri gledanost, čitanost i daje repere za trošenje marketinških budžeta. I naravno, suživot nema nikakve veze sa grehom ili krivičnim delom, ali, bar u slučaju “Borbe” ima veze sa sukobom interesa.

I tvrdimo da ima veze s tim što nikada NUNS nije tražio da se ispita ko je naredio da, u vreme afere Miladina Kovačevića, policija upadne u “Borbu”, niti je insistirao na odgovornosti za ovo delo.

Takođe, tvrdimo da ima veze s tim što je predsednica NUNS-a, u vreme “Borbinog” sukoba sa gradonačelnikom Đilasom (izjavio da neće da daje izjave novinama Stanka Subotića), odbila da to komentariše, uz opasku da je “Borbino” pismo gradonačelniku, zlobno.

Tvrdimo da ima veze i sa tim što Nezavisno udruženje novinara Srbije ne reaguje na to što se Đilas pojavljuje na Upravnom odboru Presa; ni na to što je Manojlo Vukotić i predsednik UO Štamparije “Borba”, i glavni urednik “Novosti” i šef Komisije koja odlučuje kome ide pomoć za medije; ni na to što Đilas i Šaper otvoreno kontrolišu marketinško tržište i preko njega medijski prostor; ni na to što država gazduje medijima iako joj Ustav to zabranjuje... Tvrdimo, i to ćemo trvditi u dopisu koji ćemo zbog državnog mobinga, pokušaja gašenja, i veza koje postoje između vlasti, medija i udruženja, uputiti svim ambasadama i svim međunarodnim organizacijama koje se bave osnovnim ljudskim pravima, od kojih je pravo na objektivno i javno informisanje jedno od osnovnih.