Saturday, September 19, 2009

Krivi smo mi

(odlomak iz zamišljene lektire za 1. razred osnovne škole)

Pre bilo kakve praktične priče o zaduženosti Srbije, investicijama, privredi, koridorima, obrazovanju, ekologiji, bioinženjeringu, nezaposlenosti, ljudskim pravima, paradama i aeromitinzima, Srbija i srpsko društvo moraju da raščiste sa memorandumskim gubitnicima i sprezi koju oni i dan danas imaju kroz politiku, ekonomiju, sudove, medije, kriminal i delove službe bezbednosti.


U početku beše reč

Ovaj tekst je napisan kao sećanje na 25. i 26. septembar, datume kada je pre 23 godine u Večernjim novostima objavljen deo Memoranduma SANU. U ovom vizionarskom dokumentu stoje mnoge stvari, na primer izgradnja besklasnog društva u SFRJ, što je na pragu pada Berlinskog zida bilo jednako upoznavanju pećinskog čoveka sa agentima Dosijea X, međutim i takve “vizije” naše elite nisu bile toliko zanimljive i važne kao nova-stara nacionalna srpska ideja. Bazirana na “Načertaniju” Ilije Garašanina sa sredine 19. veka, a uz konstataciju da je Srbija žrtva eksploatacije drugih članica federacije, te da granice republika nisu etnički ispravne, ovaj dokument je bio tempirana bomba u post-titovoj eri. U Memorandumu se vrlo jasno pominje izazivanje političke krize i prekrajanje administrativnih granica iz Ustava 1974. godine u slučaju da ostale republike SFRJ ne prihvate velikosrpske aspiracije.


S reči na dela

Večiti gubitnici i disidenti, ali koji su na svim plenumima SKJ uvek bili na pravoj (Titovoj) strani, konačno su izazvali i tu krizu. Na osmoj sednici SKJ, Milošević, kao predsedavajući, u nameri da natera slovenačku i hrvatsku delegaciju da glasa za protivustavne amandmane, izazvao je raspad sednice i političku krizu, koja je i najavljena u memorandumu dve godine ranije. Politička kriza iz sale u kojoj je održana Osma sednica vrlo brzo se prenela i na teren, a višestranački izbori u Hrvatskoj i Sloveniji doneli su pobedu antijugoslovenskim i antisrpskim opcijama. Tako naelektrisano društvo je bilo spremno za oružani sukob i ubrzo posle toga svi narodi SFRJ su se našli u vrtlogu ratnog ludila izazvanog sujetom i totalnom neodgovornošću sopstvenih političara.


Veni vidi vici

Na kraju svih sukoba 1999. od svih republika SFRJ jedino je Srbija ostala totalni gubitnik, jer je nepobitna stvar kod svakog rata da na kraju mora postojati pobednik i gubitnik. Svi ostali narodi su ostvarili svoje pobede. Dobili su nezavisnost u granicama iz 1974., satanizovali Srbiju, iskupili se za fašističke pokrete tokom Drugog svetskog rata, izgradili infrastrukturu, uhvatili priključak sa ostatkom sveta. Srbija i srpski narod su ostali poraženi i samim tim nacionalno frustrirani, praktično zaostali i potpuno izopšteni iz svih svetskih tokova. Ono što nije pošlo za rukom Turcima i 50 godina vladavine komunizma uspelo je toj “velikosrpskoj” bulumenti. Narod sa takvim emocionalnim stanjem je predodređen za nestajanje sa lica zemlje, osim u slučaju brzog buđenja svesti o sopstvenoj grešci i teškom radu na ispravljanju iste. Ono što je druga bitna stvar jeste da svaki rat sa sobom nosi određeni model ponašanja i vrednosti u društvu. Crna berza, strah, kulturna degradacija i diktatura ni ovaj put nisu izostali. Na površinu je isplivao sav društveni šljam i ludilo. Na primer guverner NBS za vreme hiperinflacije izjavio je da “Ne mogu cene toliko brzo da rastu, koliko ja mogu brzo da štampam pare”, i na kraju je primao platu od 486 biliona dinara, i u zavisnosti od doba dana za nju je mogao kupiti 5-10 kilograma hleba. Razaranje srednje klase (vidi pod besklasno društvo) i promovisanje primitivizma jer za rat nisu potrebni umovi, već nasilnici, konačno su postali osnova srpskog društva.


Ostali samo dugmići...

Zatim tajkuni, negativna selekcija, nepotizam, primitivizam, parkirani džipovi na pešačkim stazama, Grand i Maxi, zabrinuti političari, raspali sudovi, korumpirani lekari, nepismeni profesori, loša privatizacija i otfikareni prsti, nepismeno stanovništvo koje ima strah od kompjutera kao pećinski čovek od munje je nus pojava tih ratova koja je danas društveni mejnstrim. Onako sluđeni žele što oružja, a bogami ni novca za novu oružanu ofanzivu na one što su nam “uzimali voće i od njega pravili sokove” više nema. Sada moraju smisliti neke nove pobedničke akcije, a na našu žalost njihov partizanski mozak nikada nije radio na principu tržišta, već na kredit, bespovratan zajam, Goli otok, unutrašnjeg i spoljanjeg neprijatelja. Glavna ideja da se politika vodi igranjem sa slabostima našeg naroda ima nesagledive posledice, pa je stalno “spinovanje” sa suštinskih krivaca i grešaka danas razbilo Srbe na gomilu grupica od kojih se većina zalaže za suštinski nebitnu činjenicu koju brani do krvi i uvek bez pozitivnog ishoda. Na primer naše društvo, društvo koje se od svog nastanka do danas suočava sa najozbiljnijom krizom u pogledu zaduženosti i bele kuge će se ovih dana skupiti da odmeri snage u borbi da dokaže ko sme da šeta ulicom, a ko ne.


Gde ja stadoh ti produži

I na kraju, nije vam jasno kako je Dačić prihvatljiv i Miloševiću i Tadiću? Kako to da imamo isti zakon o informisanju kao i ’98? Na Pinku Grand i Kursadžije, Tijanić direktor RTS, poreska u nepodobnim medijima, šuška se o prodaji Telekoma i NIS-a? Tadić predsednik? Ako vam i dalje nije jasno kako to da smo još uvek u istom problemu pokušajte da shvatite da dvadesetak godina kasnije, nakon totalnog poraza te ideje, predsednik Srbije je sin jednog od glavnih kreatora Memoranduma. Na njegovoj inauguraciji su u prvim redovima stajali upravo pisci tog dokumenta. Isti ljudi, iste veze, pedigrei, metode, ideje, i - što je najgore - sa potpuno istim ishodom po naš narod.

Pokret Solidarnost ima jasan cilj da za Srbiju uradi ono što je za posleratnu Nemačku uradio Konrad Adenauer, da već jednom za sva vremena završimo sa “Načertanijem” Ilije Garašanina i tumačima istog s kraja 20. i početka 21. veka.

Zato će Pokret Solidarnost u petak 25. septembra u 12 časova položiti venac ispred sedišta SANU u Knez Mihajlovoj 35, za sve poginule u ratovima koje je ova institucija izazvala. Čisto da pokaže da ima nas koji znamo da se Srbija deli samo na nas i njih. Na SANU i Srbiju, a ne na evropejce i patriote jer je to u svakoj evropskoj državi jednako.


Autori: Milan Kamponeski i Nikola Ignjatović
Izvor: Borba, broj 28.906/27, 19. septembar 2009.