Monday, September 28, 2009

Rešenje je dati šansu rešenjima

Vozim se juče kolima sa svojim prijateljem Lazom i razgovaramo o mom poslednjem tekstu na blogu. Ja sam za volanom, on sedi na suvozačevom sedištu, drži svoj MacBook Pro kao malu bebu u krilu i ne prestaje da gunđa. Veći deo današnjeg dana proveo je gubeći vreme i živce sa polupismenim ljudima u nekoj državnoj instituciji, pa mu je nivo tolerancije i uzdržanosti zavidno opao.

- Lep tekst – kaže Laza polucinično.
- Opet imaš neku zamerku?
- Naravno da imam. Nemam više snage da ti govorim da moraš da počneš da daješ konkretna rešenja u svojim tekstovima. Onakve stvari prosečan čovek u Srbiji shvata kao običnu nekonstruktivnu kritiku, a time se i onako svi bave. Tekst kao tekst je dobar, ali nema rešenja u njemu.
- Pa ti bar znaš da rešenje ne može da se objasni u tri rečenice.
- E, pa vreme je da nađeš način. Moraš već jednom početi da govoriš o konkretnim problemima. Stvarima kao što su... šta znam... razlozi zašto nemamo PayPal u Srbiji.
- PayPal u Srbiji?
- PayPal, nego šta! Ljudi u celom svetu plaćaju i primaju uplate preko tog online servisa, 15% svih bezgotovinskih plaćanja u Sjedinjenim američkim državama ide preko PayPal-a, desetine hiljada malih preduzeća širom sveta je tako dobilo mogućnost da kupcima širom sveta ponudi jednostavnu kupovinu njihovih proizvoda uz plaćanje kreditnim karticama, čak i domoroci sa jebenog Vanuatua imaju mogućnost da se registruju kao korisnici PayPal-a, ali mi, stanovnici Srbije, jedne evropske zemlje na početku 21. veka - ne možemo!
- Šta ti je taj Vanuatu?
- Pacifičko ostrvo u sred nigde, otprilike na pola puta između Amerike i Australije.
- Prvi put čujem. Da li si ti svestan da većina ljudi u našoj zemlji nema pojma šta je PayPal? I sada bih ja ljudima koji seku sebi prste posle lopovske privatizacije morao da nađem način da objasnim vezu između PayPal-a, privatizacije, monopolskog poslovanja i njihovih odsečenih prstiju sa problemima koji nam tek dolaze u susret?
- Aha, baš tako.
- Baš ti hvala.
- Nema na čemu. ‘Ajde da jedemo negde nešto.
- Dobra ideja.

U ovom tekstu neću govoriti o pet zakona koje je potrebno doneti da bi svaki državljanin Srbije mogao da koristi PayPal, ClickBank i slične servise. Neću počinjati o tome da je zapravo potrebno uraditi vrlo malo da svaki naš građanin može da prima ili šalje novac preko Interneta kao bilo koji drugi građanin bilo koje druge zemlje na svetu. Neću govoriti ni o tome da bi upotrebom ovakvih servisa mogli da uštedite sebi poprilično para, jer biste preskočili monopoliste koje svaka politička garnitura koja dođe na vlast u Srbiji tako pažljivo neguje. Umesto svega toga, opet ću pokušati da ukažem na put kojim naša zemlja mora da krene.

Problem jedne države i naroda je vrlo kompleksan i ne može se objasniti u gomili naučnih studija, a kamoli jednom tekstu. Međutim, možemo zajedno markirati one tačke na kojima se nalaze problemi i ponuditi rešenja koja bi odgovarala opštoj viziji Srbije u 21. veku.

Alati kojima raspolažemo na putu ka ostvarenju cilja su svi resursi naše države, kao što su geopolitička pozicija, njeno prirodno bogatstvo i, najvažnije u 21. veku, nivo obrazovanja naših građana.

Prepreke na tom putu su neobrazovanost i nekompetentnost diplomaca naših fakulteta, stotine hiljada nepostojećih radnih mesta koji su na poreskom teretu države, korupcija, destruktivna postkomunistička administracija, prezaduženost zemlje, tajkunski monopoli, slaba bezbednosna situacija (pretnje se kreću od pijanih huligana do ozbiljnih međunarodnih kriminalnih organizacija) i slično.

Rešenja za prevazilaženje tih problema su brojna: od toga da se od Beograda kao lokacije na kojoj se ukrštaju Koridor 10 i Koridor 7 napravi najveće trgovinsko čvorište u Evropi, da se Srbija osamostali energetski (maksimalno iskorišćenje sopstvenih elektroenergetskih potencijala) i prehrambeno (o tome sam već govorio: neophodni su novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu i ukrupnjavanje parcela), preko formiranja ozbiljnih strateških partnerstava sa susedima na svim nivoima, do medicinskog i seoskog turizma, slobodnih trgovinskih zona, radu na razvoju bioinžinjeringa, informatičke pismenosti, poreskog rasterećenja privrede i podizanja životnog standarda koji bi stimulisao roditelje da se pri planiranju porodice odluče za veći broj dece nego sada.

Međutim, ni o svemu tome neću puno pisati u ovom tekstu.

U Srbiji postoji jedan nadproblem.

Sagledaćemo ga kroz cilj (viziju), zatečeno stanje (problem) i put ka ostvarenju tog cilja (promene i rešenje).


Cilj (vizija)

Vizija koju, manje-više, svi imamo jeste savremena Srbija u 21. veku, u kojoj su građani zadovoljni svojim životom. To je vizija države u kojoj možemo da radimo i od tog rada da živimo - po mogućnosti da taj posao koji radimo i volimo. Želimo da budemo deo sveta i da imamo dobre odnose sa ostatkom istog. Cilj nam je i da budemo deo duha 21. veka, da ga razumemo i idemo ispred njega, da smo dobro organizovani i obrazovani. Težimo solidarnosti jedni sa drugima, ali i gajenju tržišnog principa najboljih na najboljim mestima. Želimo zemlju u kojoj ćemo svi biti bezbedni i ravnopravni i u stvarnom životu: zdravi, vedri, nasmejani, gostoprimljivi i druželjubivi.


Zatečeno stanje (problem)

Prvi i osnovni problem jeste trenutni vladajući sistem. Nemoguće je sprovesti bilo kakvu pravu promenu dok god je taj destruktivni sistem na snazi i dok god nesposobnjakovići koji su njegovi nosioci drže sve institucije našeg društva pod svojom kontrolom.

Negativna selekcija i izbor pogrešnih ljudi postali su osnova našeg društva. Ključne pozicije su zauzeli nestručni pojedinci, bez ideja, često i elementarno glupi, uskih shvatanja, isključivo politički podobni, podmukli, bez zdravog razuma i emotivne širine.

Kako je uopšte došlo do toga? Pre 25 godina, ekipica dobrih komunista i nekadašnjih vernih sledbenika druga Tita presvukla se preko noći u navodno “velikosrpsko” odelo i objavila ozloglašeni Memorandum SANU. Slepo sledeći viziju adekvatniju shvatanju nacionalizma sredine 19. veka, nego vremena u kome su živeli, ti starci su uskoro izgubili sve ratove koje su izazvali. Nesposobni da zamisle drugačiju ulogu naše zemlje od one koju su izmozgali pre četvrt veka i nesposobni da promene sistem koji su stvorili svojim brljotinama, a koji je jednostavno neodrživ u uslovima u kojima danas funkcioniše ostatak sveta, oni su odlučili da Srbiju drže izolovanom. Na ključna mesta uskoro su počeli da dolaze isključivo podobni poslušnici bez mozga i ideja. To je nasleđe iz vremena u kom su oni bili vodeća snaga u društvu, a koje se danas nastavlja otvorenom i prikrivenom diktaturom Borisa Lj. Tadića, sina jednog iz te ekipe.

Vreme u kome živimo nalaže jedne stvari, a samozvana politička “elita” nešto sasvim drugo. Da bi Srbija bila izolovana u 21. veku, bilo je potrebno pre svega zaustaviti osavremenjivanje društva i držati narod nepismenim. Kao važnu stavku, politički vrh gaji neprekidnu podelu unutar srpskog društva da bi se kontrolisanjem besa “ovih” protiv “onih” obezbedio nastavak gubitničke politike.

Još jedan od alata zaverenika je držanje sveta (naročito poslovnog i kreativnog, tj. onog koji izaziva promene tamo gde se pojavi) podalje od Srbije, što se čini stalnom političkom nestabilnošću, korumpiranim sudovim i urušenim institucijama. Najočigledniji primer da se ništa poslednjih 25 godina nije promenilo jeste najnoviji fašistički medijski Zakon o javnom informisanju koji prvenstveno služi da se spreči prodiranje spoljnog svetla u mračnu Srbiju. Ona podela koju sam malopre pomenuo učinila je taj apsurdni zakon primenjivim u praksi, a suština o kojoj priča onaj deo društva koji se zalaže za primenu istog je potpuno promašena.

Dakle, identifikovali smo tri problema koji proističu iz delovanja samozvane političke “elite”:
  1. Srbija je podeljena
  2. srpski narod je nepismen
  3. Srbija je izolovana od ostatka sveta
Rezultat ove tri pogubne stavke jeste da se naša zemlja vrti u začaranoj spirali stalnog propadanja što izaziva apatiju kod razumnijeg dela naroda. Jedan moj prijatelj je pre neki dan, pomalo tužno, rekao da “Srbi ne razumeju da svet može bez Srbije, a da je Srbija ta koja ne može bez sveta”.

Međutim, ono što samozvanu političku “elitu” čini još nervoznijom jeste globalizacija. Proces globalizacije je neminovan u celom svetu. Internet, dostupnost informacija i online poslovanje potpuno ruše stari koncept kapitalizma. Ekspanzija Kine u proizvodnom smislu menja pravilo da je proizvodnja osnov bogatstva. Naši političari iz svojih sebičnih razloga namerno ignorišu činjenicu da nepismen narod nema drugu opciju nego da nestane u 21. veku (što se nama, nažalost, već dešava). Jedan od najgorih primera je licemerje Predsednika Tadića koji se šetka po svetu i Evropi, a zatim nama (naukom narodu, jelte) prepričava šta sve tamo ima i kako je svet otišao napred, a onda potpiše antievropski i antisvetski Zakon o javnom informisanju onog dana kada ga je Skupština izglasala.

Ekonomija dalje kaže da, pošto više nema potrebe za većinom proizvoda evropske, a kamoli naše industrije, potrebno je da se društvo napravi prilagodljivim i inteligentnijim da bi brzo moglo da reaguje na trendove koji će biti profitabilni u 21. veku. Svi odgovori o tome ko će i kako biti bogat u 21. veku već su na Internetu: Google, Facebook, YouTube, Skype, itd. Obrazovanje i istina su takođe već odavno na Internetu (npr. Wikipedia). Toliko puta sam pisao da je industrija video igara u svetu prestigla filmsku po profitu, a kada je Metamorf Studio iz Beograda 2007. godine organizovao promociju prve srpske PC igre Genesis Rising koja je objavljena i prodavana u svetskim radnjama i reklamirana u svetskim medijima, niko od pozvanih političara nije se pojavio na organizovanoj promociji. Uporedite to sa Skype-om koji je napravljen u Estoniji i koji je kasnije prodat eBay-u za 2.6 milijardi dolara. Možete li da pretpostavite koliko bi Srbija dobila da je neko odavde prodao web servis u vrednosti koja iznosi polovinu godišnjeg budžeta naše zemlje, umesto što nas u tom iznosu svake godine eksploatiše jedna kiparska ofšor firmica?

Odavno su se zauzele pozicije na Internetu i već se hvataju startne pozicije i za nanotehnološku revoluciju koja nam sleduje u narednih desetak godina, a Srbija još uvek ima okrugao brojčanik na telefonu. Još jedan primer kako politikanti koji bi voleli da su državnici pogubno utiču na telekomunikacioni razvoj Srbije jeste imenovanje Branka Radujka na mesto direktora Telekoma. Po svom obrazovanju i radnom iskustvu, taj čovek nema apsolutno nikakve veze sa menadžmentom, a o telekomunikacijama i da ne govorimo. Na taj način se direktno usporava i koči mogućnost običnog građanina da ide u korak sa 21. vekom. Sa agilnijim i kvalifikovanijim direktorom, Telekom Srbija bi mogao biti jedan od stubova modernizacije Srbije.

Dalje, za novac koji je praktično poklonjen mrkom siledžiji Miladinu Kovačeviću, mi smo mogli u bilo kom gradu u Srbiji da instaliramo bežičnu mrežu, učinimo tako Internet dostupnijim običnim građanima i na taj način omogućimo da običan čovek sam započne svoj poslovni put na tržištu 21. veka. Naša “velikosrpska” elita o tome, naravno, ne razmišlja i zbog toga je glavna prepreka opstanku Srbije u 21. veku. Nije problem što rešenja nema, problem je što rešenja u današnjoj Srbiji nemaju šansu. Ideja Solidarnosti je da damo šansu rešenjima.

Sistem koji “oni” vode ima gubitničko ratno nasleđe. Nažalost, mi nismo imali tu sreću kao Nemačka posle Drugog svetskog rata da Saveznici temeljno očiste zemlju od korova i udare temelj za izgradnju savremenog društva, već je to ostavljeno nama samima da uradimo. Taj ratni korov su poraženi ratni profiteri (ekonomski i politički), poraženi “psi rata”, poraženi ratni huškači i, naravno, poraženi ideolozi rata. Ovi poslednji su, nažalost, i dalje ideolozi Srbije (u tekstovima koje sam pisao ovih dana sam više objasnio zašto je SANU koren srpskog problema).

Opet na red dolazi podela o kojoj sam ranije pričao. Stalno podstrekivanje protiv ostatka sveta čini onaj malo manje razuman deo srpske populacije razdražljivim i besnim. Na taj način se u nedostatku kvalitetne nacionalne politike uspeha u pozitivnim vrednostima (nauka, ekonomija, sport, životni standard građana, itd.) razvija fašistička i šovinistička klasa koja silom brani ono za šta je izmanipulisana da veruje da je srpski interes (borba protiv svih vrsta reformi i osavremenjivanja društva, mržnja prema drugima, nasilje, netolerancija, itd.). Tako neinventivni, manipulativni primitivci koji izigravaju državnike predstavljaju odličan mamac za one koji nemaju za koga da glasaju, ali imaju protiv koga. Na taj način se zloupotrebljava legitimitet koji se dobija na izborima i nastavlja se sa politikom “podobnih ispred sposobnih”.


Put (promene i rešenje)

Suština ovog poglavlja staje u jednu rečenici: rešenje je dati šansu rešenjima.

Ne postoji razlog da jedan čovek daje odgovor na svako pitanje i svaki problem. Ne moram ja da znam kako da učinim Telekom profitabilnijim, uspešnijim i savremenijim. U Srbiji znam bar troje ljudi koji su kompetentni da vode Deutsche Telekom, a kamoli Telekom Srbija, ali oni ne mogu isplivati na površinu u sistemu u kojem je Branko Radujko direktor Telekoma. Suština jeste otvoriti mogućnost da ljudi koji znaju kako da reše probleme u svom mikrokosmosu dobiju i priliku da to urade. Da bismo postavili takav sistem, moramo da uklonimo sve one koji namerno drže Srbiju osramoćenu i okovanu u trenutnom stanju - bilo da su otvoreno protiv promena, bilo da su deklaritivno za promene a sve rade potpuno suprotno. Takvih, nažalost, ima na svakom koraku i u svakoj društvenoj pori. To je borba koju moramo izboriti za dobrobit svih nas - i nas i njih.

Pokret Solidarnost će za Srbiju učiniti ono što je za posleratnu Nemačku učinio Konrad Adenauer: zaustavićemo nesposobne, ali podobne i pružićemo šansu rešenjima.